« Svijet
objavljeno prije 25 dana i 10 sati
GDPR

Europa štiti naše podatke – kad već ne znamo sami

Ponekad je upravo zastrašujuće kako lakomisleno u svjetskoj mreži dajemo podatke koje ne bi povjerili ni vlastitoj majci. Ovoga petka stupila je na snagu Opća uredba o zaštiti osobnih podataka Europske unije

Dijelimo ih šakom i kapom...
Dijelimo ih šakom i kapom... (Arhiva)
Više o

GDPR

,

osobni podaci

,

zaštita

Makar je General Data Protection Regulation (GDPR, Opća uredba o zaštiti osobnih podataka) već i prije stupanja na snagu uzrokovala mnogo zbrke i nedoumica, nema dvojbe kako je ona ljuto potrebna. Doduše, treba priznati kako će ona mnogima život učiniti složenijim. Na primjer, ne samo da liječnici sad trebaju čitavo mnoštvo dozvola od svakog pacijenta kako bi vodili evidenciju o njima, nego će se i građani morati malo više pomučiti. Jer, čini se zgodno da vas automehaničar podsjeti na predstojeći tehnički pregled ili da se „ne mučite" svaki put utipkavati bankovni račun kad kupujete na portalu kojeg često posjećujete.

Ali, jeste li sigurni da znate tko koristi podatke koje dajete i zašto? Biste li i najboljem prijatelju povjerili svoje bankovne podatke, da sad i ne spominjemo intimne detalje o kojima pišete na društvenim mrežama, naivno misleći da će to ostati samo za odabrane oči? Kada to činite? Odakle? S kojeg i kakvog uređaja? Koje programe i aplikacije još imate na njemu? Što to govori o vama?

Zašto netko plaća za informacije o vama?

Mnogi od tih bezbrižnih korisnika svjetske mreže misle kako „nemaju što kriti", ali se i oni trebaju pitati: zašto onda postoji čitavo tržište takvim podacima gdje je netko spreman platiti velike novce da bi to otkrio? „Mora nam biti jasno da oni koji sakupljaju naše podatke imaju nevjerojatno mnogo informacija o meni, mojoj osobnosti, karakteru, sklonostima i sposobnostima. I da će to iskoristiti sebi na korist, što neće uvijek biti i na moju korist", upozorava Lars Jäger.

On je poduzetnik, znanstvenik, ali i autor knjige „Supersila znanost" u kojoj kritički promatra vrtoglav tehnološki razvoj digitaliziranog svijeta. Makar ni on nije posve siguran da će biti dovoljna, smatra kako je ova europska Uredba barem „korak u pravom smjeru". Jer ukratko rečeno, ona jamči građanima Europske unije ne samo bolju zaštitu njihovih podataka, nego im daje i pravno jamstvo da im se kaže koji su to podaci pohranjeni o njima i što se događa s tim podacima.

„Najvažnije je meni kao potrošaču to pravo kao osobe na koju se to odnosi u temeljnim odredbama o zaštiti podataka", objašnjava Christine Steffen iz Udruge za zaštitu potrošača pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija. „A to pravo seže od informacije pa do prava na zabranu pristupa podacima, na ispravku netočnih podataka ili i brisanje podataka." Sve informacije koje su pohranjene o njemu korisnik može zatražiti i one mu moraju biti predočene na jednostavan i razumljiv način. „Morate dobiti informaciju jesu li i zašto su korišteni vaši osobni podaci, koliko dugo se oni čuvaju i je li stvoren neki opći profil gdje ste svrstani u neku skupinu potrošača ili korisnika. I jesu li podaci možda bili negdje poslani, osobito u neku treću zemlju."

Zašto jedan Facebook tako voli Irsku?

Baš kao što se i potrošači različito odnose prema svojim osobnim podacima, tako se i neke članice Europske unije brinu više, a neke gotovo uopće ne mare za takve propise. Doduše postoji načelna smjernica EU-a iz 1995. članicama da stvore vlastite propise o zaštiti podataka, ali razlike su goleme. Dobronamjerni korisnici bi se i tu mogli pitati, zašto su prije svega američki informatički koncerni kao što su Microsoft ili Facebook onda tako rado otvarali svoja europska središta u Irskoj. Ne samo zbog tamošnjih poreza, nego i zato jer tamošnji propisi o povjerljivosti podataka mnogo manje brinu o potrošačima, koliko o interesima takvih koncerna.

Svemu tome ovog petka dolazi kraj: iako još ostaje određenog prostora, sve članice EU-a su obvezne donijeti zakone koji će uvažiti svih 99 članaka ove europske Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka. A one pak onda vrijede i za strane koncerne koje posluju u Europskoj uniji: „Načelno, poduzeća koja nemaju sjedište u EU moraju se također držati tih Uredbi", kaže nam djelatnica za zaštitu potrošača Steffen. „A ja mogu i od njih zahtijevati da mi priopće koja jamstva mi daju kako bi bila sigurna da ti moji podaci i u trećim zemljama budu korišteni u skladu sa zaštitom podataka."

Što je možda najvažnije u tom propisu, on ne samo da regulira tajnost podataka nego Europljanima konačno daje „zube" da onda i „ugrizu" kad netko prekrši taj propis. Jer mnogo toga nije bilo dozvoljeno i prije, ali su kazne - za tako goleme koncerne - bile upravo simbolične. Sad im se pruža mogućnost novčano kazniti takav koncern sa do 20 milijuna eura ili četiri posto godišnjeg prometa u čitavom svijetu. A to više nije „sitniš" ni za gigante kao što su Google ili Amazon.

Policijska država nije baš tako nemoguća

Lars Jäger upozorava kako se tehnologija tako brzo razvija da današnji pisci propisa jedva mogu i slutiti što još nosi digitalna budućnost. Skandal s američkim izborima i Brexitom analitičke tvrtke Cambridge Analytica (koja je nedavno formalno proglasila stečaj) nam daje naslutiti što nam nosi taj „vrli novi svijet" apsolutne kontrole. I on nas podsjeća: na sreću, ipak je netko i preživio progon za vrijeme nacističkog režima. Ali da je tada postojao internet kakav danas postoji, jedva da bi itko izvukao živu glavu od protivnika tog režima.

To nije tek puka apstrakcija i to se vidi po onome što se dešava u Kini: „Tamo već postoji nešto slično dužničkom popisu. Mjeri se ponašanje građana na internetu, ali čak i u kupovini i potrošnji. Sve se mjeri i bilježi, a građani dobivaju bodove od države. Kad netko sakupi previše minusa, onda to ima i posve konkretne posljedice za njegov život. Na primjer, ne može više putovati ili doživljava neobično velike komplikacije kad ima posla s državnim službama. Kina nam već pokazuje kako doista može biti neugodno ako izgubimo nadzor nad našim podacima."

Čak i ako ne možemo zamisliti takvu policijsku državu i kod nas, još uvijek bi trebali biti oprezniji s našim podacima, misli Jäger: „Još je najmanje zlo ako me zatrpaju sa spam-om i reklamama. Ali mnogo je gore da u korištenju svjetske mreže, ako hoćete i na portalima za traženje partnera, odjednom svima postanu poznate neke informacije o meni sve do mojih spolnih sklonosti. Mislim da se tu ne može biti dovoljno skeptičan prema onome što se otkriva na svjetskoj mreži", misli Jäger. 

Piše: Helle Jeppesen/DW
26.05.2018. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh