« Komentari
objavljeno prije 9 godina i 3 mjeseca

Luka Modrić je skinuo majmuna s leđa

Petar Glodić o fenomenu Luke Modrića

Fotografija vijesti
Fotografija vijesti (Jakov Prkić/CROPIX)
Više o

kolumna

,

Petar Glodić

,

Luka Modrić

,

Dinamo

,

Zdravko Mamić

Prošle subote se s publikom na Dinamovom stadionu oprostio Luka Modrić, dječak koji je toliko postao važan u ovoj državi da mu je na dan potpisivanja ugovora s londonskim Tottenhamom, Dnevnik nacionalne televizije podario početnih desetak minuta.

Fenomen Luke Modrića je nepobitan: teško je ne obožavati ovog, rekli bi u nekim ruralnim dijelovima zemlje, naoko ‘kljakavog’ dečka. Svi već znaju na koji način je od velebitske prognaničke sirotinje postao svjetska nogometna veličina, nakon što mu je tata istesao drvene kostobrane jer nije bilo novca za one prave, plastične. Poznato je da je njegova obitelj živjela u hotelu za izbjeglice i da njegov otac još uvijek radi svoj posao mehaničara u bazi Zemunik.

Ukratko: Danas su svi ludi za Lukom Modrićem. No zaboravlja se da je njegov talent nekoliko godina bio omalovažavan, pa su ga nogometni znanstvenici slali u Hercegovinu na takozvano kaljenje kako bi mu neki bosanski rmpalija slomio obje noge. Tako bi domaći nogomet bio spašen jednog inteligentnog i poštenog igrača, koji je međutim imao presudnu manu: Nije imao bogatog taticu. Zna se da su ga pokušali škartirati u Inker iz Zaprešića, s kojim je zamalo uzeo naslov prvaka te je tako zamalo izazvao nemili incident u ligi potpunih mediokriteta, u kojoj se prvak znade tri tjedna prije prvog odigranog kola.

Ludo hrabri Slaven Bilić

Da na mjesto nacionalnog izbornika nije došao ludo hrabri Slaven Bilić, valjda bi Luka još uvijek slušao savjete Otta Barića i drugih vječnih mudraca o tome da mora popraviti ovo-ono, dok bi za Hrvatsku igrali Filip Tapalović i Mario Bazina. Bivši izbornik Zlatko Kranjčar ponižavao ga je, jer je u njegovoj momčadi bio zadnja rezerva. Pokazavši nevjerojatnu snagu, samouvjerenost i upornost, Modrić je iz svega ovoga izašao još jači.

Jedinstven je to slučaj u kojem je netko uspio u ovoj zemlji zahvaljujući isključivo vlastitom talentu i pameti. Da, dobro ste pročitali, čak i neki nogometaši imaju pamet, a ovaj o kojem je ovdje riječ, ima čak i neku iskonsku mudrost, iako se valjda još nije pošteno ni obrijao. Luka Modrić igra nogomet poput šaha, jer uvijek planira potez unaprijed. On razmišlja za cijelu momčad kao što su činili Eric Cantona i Zinedine Zidane. Ne svađa se sa sucima i protivnicima, čak i kada ga okrutno mlate po nogama. Vole ga i navijači drugih klubova, što je danas u ovoj, općenito zavađenoj zemlji gotovo nezamisliva pojava. Ne slika se gotovo nikad po šarenim časopisima, ne proganja pevaljke. Štoviše, potpuni je anti-celebrity.

Nakon samo tri sezone odigrane u Dinamu, a trebalo ih je realno biti barem pet-šest, postao je legenda o kojoj će se pričati sinovima i unucima. Podigao je nacionalnu reprezentaciju na svjetsku razinu i ona je danas bez njega gotovo nezamisliva. Vratio je komadić naivnih nogometnih vremena, kada bi primjerice 1983. godine igrali Dinamo Zagreb i Dinamo Vinkovci, a na tribinama Maksimira bilo bi nekih 42.000 ljudi.

Život je tamo kamo odlazi Luka, dok mi ostajemo ovdje s iluzijama o boljoj budućnosti, mi ostajemo živjeti masovnu provincijalnu halucijaciju.

Međutim, prošle subote bilo ih je jedva dvadesetak tisuća, jer je Dinamov gazda Zdravko Mamić ponovo dao pripremiti program koji vrijeđa razum odraslog čovjeka, sastavljen od prigodnih majica, konfeta i balončića. Izlizali su se ti mamićevski socrealističko-tranzicijski spektakli, kojima je jedina svrha obmanuti nekolicinu preostalih naivaca. U oproštaju Luke Modrića bilo je lažne tuge onih koji su ga dobro unovčili, bilo je suza istinskih nogometnih zaljubljenika, ali i tipičnog domaćeg pretjerivanja.

Luka je zaslužio sve te milijune

Jer čak je i dobar dio okupljenih odavno shvatio da je HNK Dinamo obična iluzija, izlizana kopija negdašnje slave, forma koja isključivo služi bogaćenju uske ekipe ljudi, a u sportskom smislu - što bude, bude. No tih dvadesetak tisuća navijača došlo je tugovati nad Lukom Modrićem, jer je njegova pojava na terenu ipak protuteža tom nakaradnom sustavu. Bolje rečeno, došli su zaplakati nad samima sobom, jer kako je to davno napisao Milan Kundera, ‘život je negdje drugdje’. Život je tamo kamo odlazi Luka, dok mi ostajemo ovdje s iluzijama o boljoj budućnosti, mi ostajemo čekati onaj golemi brod Rex kojega pozdravljaju likovi Fellinijevog Amarcorda iako dokazano ne postoji. Mi nastavljamo živjeti masovnu provincijalnu halucijaciju.

Ako je netko od nogometaša zaslužio puste milijune, onda je to Luka Modrić, zbog svega spomenutog, ali i njegovog iznimno normalnog, humanog i skromnog odnosa prema svijetu.

Jer ne zaboravimo, radi se o sportu u kojem doista nastupaju bezobrazno preplaćeni pojedinci i koji se pretvorio u poligon za abnormalne transfere kojima zarađuje cijeli prehrambeni lanac od menadžera, preko trenera, do dijela korumpiranih novinara i političara. Malobrojni ljudi koji razmišljaju opozicijski prema ovom sustavu, ovamo nemaju pristupa. U današnjem nogometu vlada pristup ‘čovjek je čovjeku vuk’ i to u najgorem mogućem izdanju.

Iznimka normalnosti

Kako god bilo, na našim terenima, osim kada bude igrala nacionalna momčad, više neće biti najboljeg igrača, koji je sasvim sigurno puno više od običnog ‘najboljeg igrača’. No ne treba očajavati jer nitko nije umro, a naši stadioni takvog čovjeka i ne zaslužuju. Hrvatski nogomet bez Luke Modrića još više postaje mjesto koje nije samo beskonačno dosadno već i doslovce opasno, jer na domaćim stadionima čak i pogibaju mladi igrači, poput Zadrovog Hrvoja Čustića.

Dok ćemo mi čitati vijesti o Zdravku Mamiću, Reni Sinovčiću, Vlatku Markoviću, Siniši Šoši i Igoru Štimcu, mali dečko s Velebita odigravat će svoje precizne pasove na terenima Engleske i Europe. Tamo gdje mu je i mjesto. Rekli bi ljubitelji opojnih supstanci, Luka je ‘skinuo majmuna s leđa’. Uspio je jedan dečko koji je među rijetkima to odista zaslužio.

Zato neka Luka Modrić bude i dalje iznimka normalnosti u beskrupuloznom svijetu modernih gladijatora.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro express podržava različita gledišta. 

Piše: Piše: Petar Glodić
15.05.2008. 23:57:57
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh