« Knjiga
objavljeno prije 10 dana i 4 sata
On govori, mi slušamo

Neil Gaiman- pokoja o ovome i onome

Obično se čuje o onima po čijim su djelima nastali filmovi, no većinom su današnji bestselleri romani koje sutrašnjica nosi u zaborav

Neil Gaiman u New York
Neil Gaiman u New York (Arhiva)
Više o

Neil Gaiman

,

knjige

Neil Gaiman, britanski književnik i autor brojnih znanstveno-fantastičnih naslova za Guardian progovara o svemu i svačemu, od toga kako je dobio kostim kauboja do toga kako je upoznao životne uzore. On priča, mi slušamo.

"Nekada sam bio taman dovoljno slavan. Do 1992. pa do 2008. nikada nisam bio toliko slavan da bih dobio najbolje mjesto u restoranu, no ako sam želio nekoga nazvati, uvijek bi mi se javili. Sada sam osoba koju prepoznaju na ulici. Ne smatram se susretljivom nevidljivom osobom koja samo promatra život, a nikad ga zapravo ne živi, a takav kao pisac volim biti.

Ništa nije korisnije za učenje o autorskoj poniznosti od proučavanja liste bestsellera iz prošlih vremena. Obično se čuje o onima po čijim su djelima nastali filmovi, no većinom su današnji bestselleri romani koje sutrašnjica nosi u zaborav.

Za drugi sam rođendan dobio kostim kauboja, ali nikad ga nisam odjenuo. Jednog dana lokalni su se klinci igrali kauboja i Indijanaca i ja sam pomislio: "Napokon! Ovo je moja prilika!" Istržao sam van i obukao svoj kaubojski kostim, no za to su vrijeme oni već završili s igrom i otišli. Nema smisla nositi kaubojski kostim ako ste sami.

Nedostaje mi brzina kojom sam nekada razmišljao. Ako mi je falila riječ ili činjenica, odmah bi mi se našla na vrhu jezika, a sad se osjećam kao da artritičan stariji gospodin u mojoj glavi mora ustati i spustiti se niz puno, puno stepenica jako polako, pa prekapati po prašnjavim ladicama. Ponekad se vrati tek četiri dana poslije, obično oko 1.30h usred noći pa se sav ozari. "Oh, da! 'Sumračan' je riječ koju sam tražio."

Otkad sam večerao s Louom Reedom, pokušavam izbjegavati susrete s ljudima čiji sam obožavatelj. To je bila odlična večera, no do njezinog završetka Lou Reed više nije bio moj heroj, a ja ionako namam puno junaka. U potpunosti sam izbjegavao susresti Davida Bowieja, što je postalo teže nakon što sam se spijateljio s Duncanom Jonesom, Davidovim sinom, a onda je postalo još teže nakon što sam se preselio u Woodstoch, gdje je on živio odmah iza ugla. Ali sviđa mi se činjenica da je taj Bowie isti onaj kojeg sam zamislio u svojoj glavi: onaj koji je čudan, koji se razvija, koji je potpuno izmišljen, a postao je moj junak kad mi je bilo jedanaest.

Uvjeren sam da ću jednog dana napisati nešto pristojno. Za dobrih dana tvrdit ću da sam u prošlosti napisao neke dobre stvari, što znači da sam izgubio talent. No inače jednostavno pretpostavim da ga nemam. Jaz između onoga što si obično zacrtam da ću pisati i žalosne, nespretne stvari koja ispadne na kraju je ogroman, a ja bih samo želio da te dvije stvari nekako mogu približiti.

Bojim se da će se mojoj djeci jednog dana nešto loše dogoditi, bojim se će se mojim voljenima jednog dana dogoditi nešto strašno, i plašim se da će mi se jednog dana oči pretvoriti u tekućinu i sliti niz obraze poput golemih bisera, ostaviti me bez vida i samoga u Podzemlju.

Kad mi je bilo trinaest, moj me profesor engleskog poveo na stranu i rekao: "Pogni glavu. Previše znaš, odgovaraš na pitanja i nekome ćeš se zamjeriti. Pokušaj se uklopiti." Proveo sam sljedeći pet godina očajno se pokušavajući uklopiti, pokušavao sam ne biti dobar u onome u čemu sam bio dobar. Bio je to grozan savjet. Ne brinite se oko spuštanja glave. Podignite ju. Možda će vas ustrijeliti, ali najvjerojatnije neće."

Piše: Andrea Holi
07.08.2017. 16:33:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh