« Komentari
objavljeno prije 8 godina i 11 mjeseci
kolumna - PETAR GLODIĆ

Privatizacija nas pomela kao uragan

Fotografija vijesti
Fotografija vijesti (Davor Pongračić/CROPIX)
Više o

Kad brane popuste

,

Spike Lee

,

privatizacija

,

Petar Glodić

,

Dalmatinka Nova

,

prosvjed

Dokumentarac ‘Kad brane popuste (rekvijem u četiri čina)’ djelo je Spikea Leeja, jednog od najboljih i društveno najangažiranijih američkih redatelja. Ovaj potresni, gotovo četverosatni film, govori o fizičkom umiranju stanovnika i cijelog New Orleansa, grada kojeg su vlasti najbogatije i najdemokratskije zemlje u svijetu ostavile na nemilost uraganu Katrina.

U New Orleans su dva dana nakon uragana stigli dobrovoljci kanadske policije, a  američke su snage reda u njega umarširale tek poslije tjedan dana kaosa, umiranja, bolesti i posvemašnje patnje. Katrina je pokazala stvarni stupanj rasapa američkog društva, koje nimalo ne mari za ugrožene skupine stanovništva, u konkretnom slučaju za siromašne Afroamerikance.

Zbog sukoba između sitnih političarskih duša guvernerice i gradonačelnika, i zbog nesposobne državne vlasti u kojoj dominiraju politički nametnuti kadrovi, pomoć je debelo zakasnila. Neki susjedni okruzi su oružanom silom (!) spriječili da se na njihovom teritoriju skrase izbjeglice iz potopljenoga grada.

Društvo koje nije u stanju provesti najvažnije javne funkcije jedva postoji. Ono što vas najviše može zabrinuti dok gledate ovaj film, jest činjenica da polako shvaćate kako se naša mala država sve više bushizira i postaje mini kopija okrutnog američkog društva.

Buđenje iz domoljubnog sna

Ako nam prizori hipertrofiranih medijskih spektakala nisu zamračili pogled, još uvijek nastojimo promatrati stvarni život oko nas. Gledamo i dalje ljude oko sebe, promatramo njihove fizionomije, izraze lica, njihova raspoloženja. Skupina ljudi koja ponajviše upada u oči vašem novinaru jest ona ‘od pedeset naviše’. Njihove bore su nekako najdublje, kosa im je pretjerano ispucala i posijedjela. Oni su najugroženija masovna kategorija stanovništva, žrtve tranzicije, prognanici iz vlastitog društva. Njima je vlastita domovina priredila ono što su Sjedinjene Države napravile žrtvama uragana Katrina.

Oni su prepušteni sebi samima, jer naša država, koja je trebala vrlo dobro znati kakve će biti posljedice prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, nije učinila ništa konkretno za spas cijelog jednog naraštaja. Oni su prepušteni sebi samima po načelu tržišta rada, o kojem ih u bivšem sustavu nisu ništa naučili, niti su bili pripremljeni na surovu konkurenciju. Kad se muški dio populacije skinuo iz ratnih uniformi, dočekali su ih otkazi. Probudili su se iz domoljubnog sna na vrlo grub način.

Besćutni politički vrh

Okvirno se procjenjuje da je oko 300.000 ljudi izgubilo posao samo zbog nezakonite pretvorbe i privatizacije. Među njima je upravo najveći udio ove dobne skupine koja bi trebala biti u naponu snage za obavljanje odgovornih poslova. Starijih od 50 godina je među nezaposlenima čak 25 posto, a godišnje broj nazaposlenih u ovoj dobi naraste tri posto.

Naša država, koja je trebala vrlo dobro znati kakve će biti posljedice prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, nije učinila ništa za spas cijelog jednog naraštaja.  

U ponedjeljak su u Zagreb stigle radnice sinjske tvornice Dalmatinka Nova, koje se nije udostojio primiti nitko od državnih dužnosnika. Potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Damir Polančec nije imao vremena, ministrica pravosuđa Ana Lovrin bila je zauzeta. Nadaleko zloglasni Hrvatski fond za privatizaciju ne treba ni spominjati. Žene su lutale po Zagrebu. Saborske zastupnike s njihovog područja ‘nitko nije obavijestio’ o problemima u tvrtki. S njima je razgovarao jedino talijanski veleposlanik Alessandro Pignatti Morano di Custoza, koji je barem pokazao fini odgoj ili krivnju savjesti jer radnice zlostavljaju dva talijanska vagabunda kojima je tvornica prodana za bagatelu od milijun njemačkih maraka.

Vratile su se kući još utučenije nego što su otišle iz Sinja, u kojem nisu primile plaću za posljednjih devet mjeseci. Da stvar bude još tragičnija, radnice koje nisu otišle u Zagreb ostale su u Sinju čekati plaću. Žestoko su suprotstavljene pobunjenicama, zato jer misle da ‘radikalizacija nikamo ne vodi’. Dobro, naša radnička klasa nije baš obrazovana niti ima osnovnu svijest o društvenoj i klasnoj solidarnosti.

Radnici mahom žive u zabludama da će im država riješiti sve probleme, pa se dobrim dijelom još uvijek uzdaju u velike vođe, a Polančeci i Lovrinke jednostavno ih šutiraju svojim ignorantskim odnosima. Nisu spremni za doškolavanje, a spremnost za promjenu mjesta stanovanja zbog novog posla im je minimalna. No lako je filozofirati. Kako bi se u njihovoj koži ponašali činovnici iz Zavoda za zapošljavanje koji su najvećim dijelom zaposleni po stranačkoj dužnosti? Kako bi se ponašali mladi japiji od kojih mnogi imaju mišljenja u stilu ‘Ja bih svima iznad četrdesetpete dao otkaz, oni nemaju pojma jer su se učili raditi u socijalizmu.’ Ako vam je još ostalo pokoje zrnce razuma, takvima jedino možete postaviti protupitanje: Dobro, misliš li doživjeti četrdesetu ili planiraš ranije umrijeti?

Prvi u nesolidarnosti

Izgubljena generacija jednostavno nije zaslužila otići nesretna. Živeći u permanentnom stanju PTSP-a zbog kronične nezaposlenosti, ti su ljudi izloženi najopakijim psihosomatskim oboljenjima, jer činjenica je da ih galopirajuće bolesti svih vrsta kose poput kombajna. Oni su jedna od ugroženih skupina o kojima se društvo brine samo kada treba lansirati novi, naravno, financijski ograničen paket mjera poticajnog zapošljavanja, koji se potom izgubi u medijskoj buci gromoglasne trivije i beskorisnih informacija. 

Još je poraznija nesolidarnost ostalih skupina, koja još jednom dokazuje da se Hrvatska unutar sebe ne poznaje ne samo po geografskim i regionalnim različitostima, nego i po dobnim, klasnim i statusnim razredima. Hrvatska se ne poznaje po dubini ni širini, a državni aparat nije odviše briga za najugroženije skupine. Hrvatska iz dana u dan sve više postaje Busheva Amerika, zemlja gubitnika tranzicije i dobitnika koji samo misle da su dobitnici, ali zapravo gube dušu zbog bešćutnosti prema ugroženima.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro express podržava različita gledišta. 

Piše: Piše: Petar Glodić
23.05.2008. 02:06:20
    
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
  1. avatar
    marna
    26.05.2008. 17:14
    E, zeznuo si se : i kada se žele doškolovati ,ne daju onima iznad 40,45(kako gdje),a kada žele i promjeniti mjesto boravka, drugdje je ista situacija(provjereno, znam primjer)
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh