« Film
objavljeno prije 4 godine
FILMSKA KRITIKA

Sve zbog jednog trknutog starca

Sa šest nominacija za Oscare "Nebraska" Alexandera Paynea jedno je od najugodnijih iznenađenja godine koje, na žalost, nije našlo put do naših kina

Bruce Dern je ponovno sjajan
Bruce Dern je ponovno sjajan (Arhiva)
Više o

film Nebraska

,

filmska kritika

,

Bruce Dern

Dementni starci koji nestaju iz svojih domova, a zatim ih pronalaze kako besciljno hodaju ulicama postali su toliko čestom pojavom da više niti lokalne novine na njih ne obraćaju pažnju pa bi malo tko u njima uočio veći dramski potencijal. Ipak, upravo je jedan takav starčić doveo Brucea Derna do nominacije za Oscara (s vrlo dobrim izgledima da ga na kraju i dobije), a Alexandrea Paynea do još jednog malog dragulja u njegovoj prekrasnoj filmografiji iz koje nekako najviše sjaje „Izbori" („Election"), „Stranputica" ( „Sideways") i „Nasljednici" („The Descedants").

Woodyja Granta (Dern) u prvom kadru „Nebraske" zatječemo upravo u sceni opisanoj u gornjem odlomku, kako pješači uz neku prometnu ulicu, no uskoro saznajemo da ne luta bez cilja već da je naišao na letak u kojem piše kako je dobio milijun dolara te da samo treba doći u Lincoln, u Nebraski, da ga pokupi. Neće pomoći uvjeravanja supruge Kate (June Squibbs) i sina Davida (Will Forte) da je riječ o prevari te da nema šanse da je dobio novac,

Woody je odlučan otići u Lincoln pa makar tih tisuću i pol kilometara morao propješačiti. Iako svjestan besmislenosti pothvata, David ipak odluči žrtvovati jedan dan i odvesti oca u Nebrasku, no već na prvoj stanici puta stvari krenu neželjenim smjerom, Woody padne i ozlijedi glavu, pa im ne preostaje ništa drugo do li uzeti predah i svratiti u gradić Hawthorne, Woodyjevo rodno mjesto u kojemu još živi njegov brat, rodbina i prijatelji. U njemu se „Nebraska" koja je počela kao gerontološki film ceste pretvara u neobičan family reunion film, a kroz Davidovu perspektivu počinjemo shvaćati da ovo putovanje nije tek starački hir već izlika za svojevrsno svođenje životnih računa.

„Nebraska" se vrti u ritmu stare longplejke, na 33 okretaja, u zavodljivoj crno-bijeloj fotografiji Phedona Papamichaela i sjetnoj glazbi Marka Ortona, s mnogo pretapanja (postupak koji je gotovo iščezao iz suvremenog filma) i s autentičnom galerijom likova. Portretirajući stanovnike Hawthornea Payne često balansira po rubu groteske, a čak i ako je ponekad preskoči, kao u sceni na obiteljskom groblju kad Kate sočnim uvredama časti mrtve članove Woodyjeve obitelji, rezultat je tako urnebesno zabavan da mu je teško zamjeriti.

Cijeli tekst o filmu „Nebraska" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.

13.02.2014. 13:51:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh