« Knjiga
objavljeno prije 9 godina i 2 mjeseca
Dževad Karahasan - intervju

U Bosni i na Balkanu Bog više ne daje pojedince, postoje samo nacije i crkve

Dževad Karahasan Pisac govori o jaranskoj estetici, kumu franjevcu i čitanju kao otmjenoj osami

Na našem portalu pročitajte neskraćenu verziju intervjua s Dževadom Karahasanom
Na našem portalu pročitajte neskraćenu verziju intervjua s Dževadom Karahasanom (Vjekoslav Skledar/CROPIX)
Više o

Dževad Karahasan

,

Izvještaji iz tamnog vilajeta

Poput svih pisaca koji imaju iskustvo življenja u Bosni, i Dževadu Karahasanu, vječna preokupacija u pisanju jest prostor te nekadašnje jugoslavenske republike. I kada piše o bilo kojem kutku svijeta i zavuče se u bilo koje stoljeće, uvijek se okrzne ili pak, kao u 'Izvještajima iz tamnog vilajeta', zbirci pripovjedaka koju je nedavno promovirao u Zagrebu, sve završi u Bosni i Sarajevu. I površnom poznavatelju prilika u regiji jasna je umjetnička 'opsjednutost' Bosnom - za Karahasana ona je, osim domovine, i mjesto čudesnog mentaliteta, kulturnog ambijenta koji vezuje i angažira silne emocije. Kada je i posljednji rat prošao, Karahasan je uvidio da je balkanski pokolj socijalnu razinu uzdigao iznad ontološke, te da su svi, uključujući njega i njegove bližnje, izgubili nevinost.

 - Prije rata nam je zajednički život bila najnormalnija stvar na svijetu jer je ontološka razina imala prednost nad socijalnom. Na Balkanu od '92. godine dragi Bog ne daje ljude, pojedince, nego nacije i crkve. Pojedinaca nema. Promijenilo se to što se ja sada moram službeno ibretiti (čuditi) s kim sam prijateljevao i ljubovao. No, nije to bilo toliko rijetko, koliko se u javnosti proizvodi taj dojam. Nacionalističke vođe na Balkanu ne bi tako uspješno obavljali svoj posao da nisu proizveli dojam kako je to ibret (čudo).

I u vašoj posljednjoj knjizi 'Izvještaji iz tamnog vilajeta' uočava se strast prema povijesti, filozofiji i religiji koje sa suvremenim događajima ispreplećete u zanimljiv mozaik. Je li to vaš manifest kojeg se ne želite odreći?

- Moje knjige u pravilu nemaju jednu ideju ili jedan poriv iz kojeg nastaju. U njima ima puno motiva koji se sudaraju, a najviše me zaintrigirala ta sudbina Bosne, na čijem se prostoru oduvijek prelamaju svjetovi i ratovi. U 'Izvještajima' sam najviše zaokupljen vremenom, u zanatskom, priprovjedačkom smislu; u njima sam i najotvorenije razgovarao sa svojim velikim uzorima i učiteljima - poput Andrića.

Trenutno ste u Berlinu na specijalnom studiju. Koja je svrha toga studija?

- Od prvoga listopada sam tamo. To je jedna sjajna institucija koja se zove Wissenschafts Collegium ili Kolegij znanja. To je takozvani Institut za napredne studije gdje istaknuti profesori, znanstvenici, dobivaju poziv da godinu dana provedu u ambijentu u kojem su prisiljeni međusobno komunicirati. Tu se nađu pravnik, mikrobilolog, klasični filolog, historičar umjetnosti. U tom vremenu razgovaramo jedni s drugima - svakog se utorka okupimo i jedan od nas ima govor za druge, a četvrtkom večeramo zajedno.

Taj napredni studij zvuči kao stjecište ljudi po svemu nalik renesansnom homo universalisu. Zar u ovom multispecijaliziranom svijetu može postojati neki novi Leonardo da Vinci, umjetnik i znanstvenik u jednoj osobi?

- O tome se i radi - to je obnova te ideje. Pazite, to je sjajno - ako moram  govoriti na temu iz svoje oblasti pred ljudima koji su vrhunski stručnjaci, ali samo u svojim područjima, moram govoriti o vremenu u književnosti. Svima njima mora biti i privlačno i razumljivo i inspirirajuće. Fizičar, primjerice, može govoriti o temi o kojoj sanjam jednu dobru knjigu - to je od Platonovoga Timeja, preko graditelja gotskih katedrala, kvantne fizike do niza mistika svjetlosti, dalo bi se povući takvu prelijepu liniju od samih početaka zapadne kulture. Može govoriti kao i ja. Nakon takvih druženja često pomislim da je Da Vinci i danas moguć ili ga barem ovakvi kolegiji pokušavaju stvoriti, potaknuti. Od početka ove školske godine razgovaramo upravo o tome - što je intelektualac. Može li se danas biti intelektualac. Je li jednom specijalcu koji o jednoj oblasti zna doslovno sve - je li mu on još uvijek intelektualac? 

Problem postoji i sa samom riječju. Reći za nekoga da je intelektualac postala je fraza poput one 'volim te', tako da se, i kada to zaista mislite, ustručavate izreći je. Ili je problem u nečemu drugome - u onima koji govore?

Stvari su izlizane ako ih ne uzimamo ozbiljno. Problem je, naravno, u nama - u tome što mi svoj jezik ne osjećamo, ne bavimo se ozbiljno njime, kao ni kulturom, uostalom. Svojim studentima pokušavam izbiti iz glave potrebu da budu originalni, jer smo svi na originalnost osuđeni tako što smo svi apsolutno jedinstveni. Jer, nikad nitko neće govoriti našim glasom, u našem ritmu. Glupo je truditi se oko onoga na što ste osuđeni. Tada im obično govorim kako nema i ne može biti ljepšeg pozdrava od 'dobar dan'. Onog momenta kad se nekome zaista obradujete, kažete dobar dan - ozarite se i vi i on, ozari vas jezik.

- Stvari su izlizane ako ih ne uzimamo ozbiljno. Problem je, naravno, u nama - u tome što mi svoj jezik ne osjećamo, ne bavimo se ozbiljno njime, kao ni kulturom, uostalom. Kad sam svojim studentima pokušavao izbiti iz glave potrebu da budu originalni, objašnjavao sam im da smo mi na originalnost osuđeni tako što smo svi apsolutno jedinstveni. Jer nikad nitko neće govoriti vašim glasom, u vašem ritmu. I u devedeset hiljada života - pojedinac, njegova sudbina, njegovo biće apsolutno je jedinstveno. Prema tome, ne treba se truditi oko toga. Glupo je truditi se oko onoga na što ste osuđeni. Vi kao umjetnici pokušajte tu svoju originalnost otvoriti prema drugima, približiti drugome tako da se njegova apsolutna apsolutna originalnost odzove vašoj i da vas dvoje uspostavite dijalog dviju apsolutnih, neponovljivih originalnosti, odnosno originala. Tada im obično govorim kako nema i ne može biti ljepšeg pozdrava od 'dobar dan'. Onog momenta kad se nekome zaista obradujete i kažeet 'zdravo' - ozarite se i vi i on, ozari vas jezik. Statistički gledano, to je strašno izlizano. Riječi ne ispunjavamo njihovim sadržajem, više ne osjećamo duhovne slike iza riječi. Tako vam je i s intelektualcima.

Za sebe, recimo, tvrdim da nisam intelektualac, ne samo zato što sam rođen i odrastao u Duvnu gdje nije baš uobičajeno da nađete biblioteke na latinskom, grčkom jeziku, već i zbog mog doživljaja svijeta. Ja mislim i osjećam u formama, a intelektualci misle i osjećaju svijet u idejama, odnosno pojmovima. Ja ne mogu nikako govoriti, osjećati i misliti na onom stupnju općenitosti koji je za intelektualca svojstven, kao što intelektualac ne može nikada stvari dovesti do onog stupnja konkretnosti koji je umjetniku svojstven. Ja, recimo, tvrdim, da su intelektualci danas itekako mogući, i to oni vrhunski, poput Friedricha von Weitzekera. To je jedan blistav fizičar s kojim možete tako fantastično razgovarati o filozofiji, o književnosti, likovnim umjetnostima. Njegova sposobnost uopćavanja i povezivanja je šokantna. Samo što, naravno, toga nema mnogo, ali ga nikada nije ni bilo mnogo. Uvijek je stvarno obrazovanje nešto rijetko, kao što su talentirani čitatelji nešto rijetko. Tvrdim da talentiranih čitatelja ima puno manje nego talentiranih pisaca. Kao što su sjajni pisci nešto rijetko. U to vrijeme imali ste zaista obrazovane ljude, rasute širom Europe, koji su se međusobno dopisivali, komunicirali, kolektirali, izmjenjivali mišljenja. 

Nije li elitistički tvrditi da za čitanje treba biti talentiran?

- Nije. Idem još dalje i tvrdim da talentiranih čitatelja ima puno manje nego talentiranih pisaca. Kao što su sjajni pisci nešto rijetko. Za čitanje je potreban angažman, to je ono na čemu ja inzistiram. Moje knjige su pisma napisana upravo vama. Ja svaku svoju knjigu pišem, odnosno želim je pisati tako da ona oslovi čitaoca kao osobu. Da je čitate kao ga govori upravo vama i samo vama.

Treba li, osim talenta, za vaše knjige imati i puno predznanja? To vam obično prigovaraju.

- Vjerujem da postoji problem u komunikaciji s mojim knjigama, ne zato što one zahtijevaju da čitalac ima puno znanja. Ja samo pozivam na razgovor. Filozofijski bih to ovako mogao reći: moja je proza potencijalitet. Ona postoji samo možda, a ostvaruje se čitanjem. Ako vi kao čitatelj pristanete uložiti u nju svoje iskustvo, emociju, slutnju i pitanje, ona se ostvaruje i počinje živjeti. I u tom smislu je moja proza prokleto zahtjevna. Ona nije dovoljno glatka, nije trendovska, nije ljupka. Ona nastaje iz moje potrebe za pravim sugovornikom. Iz moga sna da se s nekim zaista susretnem, uspostavim dijalog. Vi - sa svim vašim iskustvima, porazima, nadama, uspjesima i veseljima. I ja sa svojom prtljagom. Vaša neponovljiva sudbina i osoba i moja neponovljiva sudbina i osoba susretnu se negdje i možda jedno drugome pomognemo da dalje trajemo, da se razumijemo, ali i sebe same bolje sačuvamo.  

Houellebecq i Beigbeder dva su aktualna imena koja su svojim pisanjem navodno 'prodrmala svijet' i sasula nam svima par 'istina u lice'. Je li to egotrip spektakl ili trenutak istine?

- Moram priznati da sam uvijek imao određene otpore prema klasifikacijama. Kao što sam imao otpore prema percipiranju ljudi u okviru grupa, odnosno kod kriterija pripadnosti, tako imam otpore prema svim klasifikacijskim modelima u književnosti. Ajmo čitat knjigu kao knjigu, pisca kao pisca. Priznajem da imam jake probleme s ljudima koji svoje psihičke probleme rješavaju na račun književnosti. Primjerice, mrzim kišovito vrijeme i imam probleme s tim, pa idem pisati o tome kako ljudi u kišovitim krajevima ne mogu biti drugo nego nacisti. To su prljave svinje, to su... i tako dalje. To ne trpim, tu namjeru da se samo protrese i ništa više. To je kao da dolazite na nastavu, jugovina je, studenti su pospani, nije im ni do čega, a onda vi počnete vikati, da se protresu. Ali, kvragu, čitanje književnosti je stvar koja počiva na dogovoru, sporazumu. Čitatelj uzima knjigu i pristaje darovati nekome dva sata svoga vremena, dragocjena dva sata svoje samoće - najplemenitije vrijeme koje uopće imamo. Ima jedno prelijepo mjesto kod Baudelairea kada govori o Hugou: 'Hugo često funkcionira kao prvosvećenik - to su oni momenti kada on, poput svih velikih mudraca, glavu drži na dnu, toliko nagunutu da od cijelog svijeta vidi jedino svoj pupak. Eto, samo ja, ja, ja... i to vam je to'. Sanjam da u mojim romanima svaki lik progovori svojim glasom, pa čak i drveće, potoci, kiša i vjetar. I što je najvažnije, sanjam o tome da pola romana ispiše čitatelj svojim glasom. Jer moj roman, u mom konceptu, treba biti ambijent razgovora u kojem se se jedni drugima otvaramo, razgovaramo, razmjenjujemo svoje duhovne energije. To je moj koncept. Naravno da književnost može biti svašta i svašta jest književnost. Nipošto ne želim reći da književnost nije ono kad sjednete i idete očitati lekciju svijetu. Pa kažete 'taj ljudski okot' ili nešto slično. Književnost je i kad idete opisati strašan dan - zašto ne biste napisali pripovijetku ili roman s naslovom 'Umijeće da se preživi novembar'.

Je li se termin opće prakse 'nemam vremena' prenio i na književnost. Imaju li ljudi te dragocjene, ekskluzivne sate samoće samo za knjige?

- Oduvijek je bilo tako. Danas još uvijek ima fantastičnih čitalaca. Radi se o tome da je čitanje, kao i pisanje, stvar otmjene osame za koju, istina, morate imati vremena. I kao što ja moram imati svoju lijepu samoću u kojoj se koncentriram i zaista osjećam sebe, u kojoj postajem svjestan svog postojanja  da bih pisao, nešto slično vi morate imati da biste čitali. Ljudi koji sebi mogu priuštiti luksuz takve osame - čitaju. Oni koji nisu u stanju - ne čitaju.

‘Ako moje knjige čita menadžer 20 minuta prije spavanja, onda ništa. Prije penzije on to vjerojatno neće moći. Nema mogućnosti čitati takvu starinsku književnost, pisanu za ljude koji uživaju aristokratski privilegij vremena i pažnje da je čitaju. Moje rečenice nisu dovoljno glatke da bi ih se moglo čitati kao zamjenu za sportske novine. Da biste ih čitali, morate se otvoriti.’

Čitatelje uzimam vrlo ozbiljno, oni su moji potencijalni prijatelji. Jednom mi je na nekakvom događaju u Frankfurtu prišao čovjek i potužio se da je posustao čitajući jednu moju knjigu. Kako je rekao: Sve je krenulo sjajno u vašem romanu (a riječ je o 'Šatrijarhovu prstenu'), divno se zezate na račun modernog namještaja, jako se zabavljam dok to čitam, ali onda vi krenete šarati tamo i ovamo i ja se izgubim. Naime, tog gospodina zbunila je mozaična kompozicija romana. Kad sam ga pitao što je po zanimanju i čuo da je menadžer, sve mi je bilo jasno. Iskreno sam mu rekao: Ma nije to pisanje za vas, čovječe. Ako ste menadžer koji čita moje knjige 20 minuta prije spavanja, u krevetu, prije nego što se onesvijestite, onda ništa. Jer, prije  penzije on to vjerojatno neće moći. Nema mogućnosti čitati takvu jednu starinsku književnost, koja je pisana za ljude koji uživaju aristokratske privilegije - da imaju vremena i pažnje da je čitaju. Moje rečenice nisu dovoljno glatke da bi ih se moglo čitati kao zamjenu za sportske novine. Da biste ih čitali, morate se otvoriti. Onako kako biste čitali pisma dragih ljudi.

Kako a priori pisca doživjeti kao dragu osobu? Možda čitatelj to ne može ili pak ne želi.

- Kad uzmete knjigu koju ste spremni ozbiljno čitati, čitajte je onako kako komunicirate s dragom osobom. Razlika je samo u tome što vi u knjigu ulažete svoje iskustva, a u dragu osobu ulažete svoja sjećanja. Jer, vama se čini da poznajete ljude oko sebe. Vi zapravo prepoznajte samo svoje predrasude. Isto tako je i s knjigom. Nudim vam replike na koje se vi odazivate svojim iskustvima, pitanjima, sjećanjima, emocijama... Jer, mi knjige i čitamo da bismo bolje, punije i čistije osjetili sebe.

Vaša recepcija u inozemstvu dogodila se prije rata, kada je 1991. ugledni Suhrkamp u Njemačkoj objavio vaš roman 'Istočni diwan'. I danas ste, poput Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, više čitani vani nego kod kuće. Bi li stvari drugačije stajale da ste se iz Graza vratili u Bosnu?  

- Točno, moj status vani još uvijek je puno bolji od statusa u matičnoj zemlji. Ne bi se puno promijenilo povratkom. Moj problem je što se slabo uklapam u logiku i kriterije jaranske estetike. Hoću reći, s ljudima koji me zanimaju razgovaram jer to želim. Ne pada mi na um zloupotrebljavati njihovu naklonost prema meni kako bi zadobio još jednog čitatelja. Tko me želi čitati, on me čita za sebe. U svakom slučaju, želim vjerovati da knjige trebaju imati svoj život, odvojen od moga. Želim vjerovati da ja imam pravo na svoj život odvojen od mojih knjiga. Čovjek koji želi imati takvu poziciju u književnosti, može preživjeti samo u uređenim ambijentima, ako iza njega stane jak izdavač. Iza mene stoji Suhrkamp. Kad bismo imali moćne, jake izdavače, a jedan od tih izdavača uzeo mene, možda bi se i kod nas stanje promijenilo. U našem ambijentu iza mene ne stoji nitko, ono malo prijatelja što imam su mi prijatelji - nisu mi ni čitaoci ni kritičari. A možda uopće nije tako. Bila bi čista laž ako bih rekao da mi nije žao što stvari stoje tako.

Ne čini li vam se da su upravo nagrađene knjige vrlo često poput marketinškog koncepta, a ne kao da su same sebi dovoljne, da imaju svoje 'adute' zbog kojih će biti prepoznate, odnosno nagrađene?

- Naravno, to je vrlo česta pojava. Problem je u tome što su naša društva još uvijek pomalo neuređena, nisu dovoljno bogata da bi bilo dovoljno mjesta za te marketinške nagrade i ozbiljne nagrade. Sve je pomalo zbrkano. No, svugdje imate tzv. marketinške nagrade. Hotel odluči dodjeljivati nagradu za književnost, primjerice. Dadnu piscu nagradu - 50 hiljada eura za roman koji je 'na tragu hemingvejevske proze'. I tri mjeseca se o njima piše, talabasa, i to je to. To čak nimalo ne smeta u ambijentu u kojem izdavači i njihova udruženja onda imaju svoje nagrade. U tom kontekstu nitko neće ozbiljno shvatiti ovu hotelsku nagradu i smatrati da je ona vrhunski kriterij u književnosti, a pisac koji je dobije bit će zadovoljan jer 50 hiljada eura nije loše. I na kraju, kompetencija se čuva, brani, štiti. Problem je u tome što smo mi proživljavajući rasulo jednog svijeta doživjeli i rasulo samog pojma kompetencije. Kod nas postoji svojevrstan teror novinara koji imaju kolumne. Svako 10-15 dana on, kolumnist, objasni nešto čovječanstvu - od arheologije, pčelarstva, književnosti, teologije, ovčarstva do operacije na živoj maternici bez bolova. I o svemu tome govori tako samouvjereno, strogo i - nekompetentno. On objašnjava sve, pa i okolinu, i sve to na tri kartice.

Je li vam bilo teško održati prijateljstvo s franjevcem Milom Babićem tijekom '90-ih ?

- Promijenila se jedna stvar, a ta je da smo izgubili nevinost. I njemu je i meni do '92. bilo apsolutno normalno i jedino moguće da budemo najbolji prijatelji jer sjajno razgovaramo o Krleži ili bilo čemu drugome, na sličan način pijemo. A sve je s mojim najboljim prijateljem Milom Babićem i počelo zbog Krleže, kojeg obojica jako volimo, u franjevačkom časopisu 'Jukić'. Napisao je jedan intenizivan i gust tekst o Krleži i malo me je iznerviralo što je na tri kartice teksta htio reći baš sve pa sam nazvao redakciju i stupio u kontakt s njim. Našli smo se i sjajno posvađali. Mislim da je to najbolji mogući početka prijateljstva - kad se možete s nekim sporiti, polemizirati, a da vam bude lijepo, da vam to prija. Kad možete reći nekome, nešto prigovoriti a da to bude drago i njemu i vama - to je sjajno. To je fantastična osnova za moguće prijateljstvo. 

Rođeni ste i odrasli u Duvnu (današnji Tomislavgrad), u dominantno katoličkoj sredini- Potječe li otud vaša naklonost prema franjevcima?

- Ja sam čovjek koji je kod kuće u nekoliko kultura. Naravno da se ne bih nipošto odrekao islamskih elemenata, islamskog dijela svoje kulture, naravno da ja katoličku kulturu također osjećam kao svoju zato jer sam prijateljevao s jako mnogo katolika. Ne možete odrasti u Duvnu a da vam katolički element bude stran. Uvijek sam živio na više planova. Jasno je da se jedna razina života odvija u zatvorenosti, a jedan plan života svakog od nas zatvara se čak i bližima. Ni moja žena nema pristupa u dio u kojem se ja brijem, jer je to moj intimni dio stana. Život svakog od nas odvija se u nizu različitih krugova. Meni bi bilo jako tužno kada bih slavio Bajram bez Mile Babića. Tvrdim da bi njemu bilo jako tužno kad bi slavio Uskrs bez mene. Ali, naravno da za Milu Babića nema mjesta u mome postu, a za mene u njegovoj molitvi.

Čini mi se da je takva tolerancija prisutna kod malog broja ljudi.

- Uvjeravam vas da je u Bosni te tolerancije uvijek bilo, u praktičnom, svakodnevnom životu tzv. običnog puka. Isto tako vas uvjeravam da je aktualna netolerancija namjerno i vještački proizvedena.

Već 15 godina ne živite u Sarajevu. Osjećate li promjenu kada navratite onamo?

- Ne mogu vam to reći, jer kada sam tamo, uglavnom sam sam Milom Babićem ili sa studentima kojima predajem. Tehnička je nužnost što u Sarajevu provodim relativno malo vremena. Ako hoću biti među prijateljima, moram otići na groblje. Takozvani javni ambijent je postao toliko neugodan, zločest, toliko obilježen isključivosti. Imate pet-šest centara mišljenja, i svak govori ne da bi nešto rekao, već da se nekog drugog ne bi moglo čuti. Suviše sam star da bih mogao trošiti vrijeme na pokušaje koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh.

Kakav je osjećaj biti pisac u nekoj drugoj sredini? Osjećate li na sebi predrasude o Bosancima i muslimanima kojih se zapadni svijet zapravo - boji?

- Dok ste u Bosni, puno jače osjećate ove, uvjetno govoreći, mikrokulturne identitete, nego makro. Vi ste bosanski Hrvat, katolik, Sarajlija, Mostarac, ili ste navijač Želje, ali nikad niste Bosanac. Tek kad odete iz Bosne, vi počinjete osjećati i s vremenom shvatite da je vama, muslimanu, bosanski katolik mnogo bliži od muslimana iz neke druge države. U Bosni sam bio krležijanac, Duvnjak u Sarajevu, intelektualac, strukturalist, a sad sam Bosanac. Ova prostorna distanca od Bosne meni je pomogla da to svoje bosanstvo osvijestim.

Svojevremeno je kružila priča da ste, nakon što je krenuo rat u Bosni, trebali postati profesor na Odsjeku komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem ste i doktorirali na temu Krležinih drama.  

- Ja tu mogućnost ne bih isključio, nije mi ni ponuđena, barem službeno. Ali, nemam nikakvo pravo reći da mi ne bi bila ponuđena da sam recimo, ostao u Zagrebu, jer na komparatistici ima nekoliko ljudi s kojima se krasno razumijem i koji su mi prijatelji. Zagreb je meni uvijek bio jako drag, on je jedan od mojih domova. Tu sam se dobro osjećao, imao sam izdavače, sjajne prijatelje i sugovornike. Da sam ostao duže u Zagrebu, možda bih i predavao na Filozofskom fakultetu.

Goran Samadržić u jednoj svojoj pjesmi kaže da uvijek kad odlazi iz Bosne ima grižnju savjesti da napušta zemlju koju svi žele napustiti. A vi?

- O da! Kako da ne! Pazite, to je fenomen koji sam ja osvijestio u vezi s Bosnom, a onda sam primijetio da ga imaju i ljudi s juga Italije. Jedan mi je kolega nedavno tvrdio da nešto slično imaju Irci. Tek kad sam otišao iz Bosne postalo mi jasno koliki je privilegij činjenica da svi o svima ponešto znaju, da ne moram nikome ništa objašnjavati. Kad nekome vani kažem da ne jedem svinjetinu, odmah me pita jesam li ortodoksni musliman. Ne znam što znači ortodoksni musliman, ne jedem svinjetinu. U Bosni vi to ne morate nikome objašnjavati. Kao što muslimani nemaju kult poda kada se izuvaju u stanovima. Ne moram objašnjavati što je Bajram...

Krije li se ispod tog nepoznavanja i želja da se nikad ne upozna i shvati 'taj strani svijet', i jedan veliki strah od drugačijega?

- To je monologizam. Imate kulture koje su simfonijske i monofonijske, odnosno mozaične i monolitne. Bosansku mozaičnost zaista strašno volim. Ovisnik sam o njoj.

Nemate mobitel. Nemojte još samo reći da svoje tekstove, umjesto na kompjutoru, pišete na stroju?

- Služim se naravno kompjutorom kao strojem za tipkanje, ali pišem rukom i perom, a onda to prepisujem.

Piše: Piše: Iva Ćurić
15.04.2008. 23:29:00
    
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
  1. avatar
    no_fun
    20.04.2008. 17:18
    karadževad je bog!
  2. avatar
    Carver
    21.04.2008. 20:58
    Karahasan je stvarno zanimljiv lik. Mislim da ću nakon ovog intervjua obavezno kupiti njegovu knjigu.
  3. avatar
    marna
    26.04.2008. 10:06
    ...- o kompetentnosti : kada bi ljudi pisali samo kada su kompetentni, ili kada mi mislimo da su kompetentni, novine i knjige bi ličile na LETAK-
    - o originalnosti : ( osim što su samim rođenjem svi originalni),po svojim idejama ne možemo biti (ne računajući nijanse),osim u nekoj užoj sredini.
    Ljudi tek kasnije shvate da ne netko negdje došao do iste ideje ili mislio čsk i isto( npr.: kod registracije patenata), a naročito u knjigama.
    - o čitanju- uvijek ti nedostaje "taj franjevac" da mu postaviš podpitanja.
    inače i 20min. čitanja ,a da nije sportska str., nije luksus, jer ti pomaže da "preživiš" život na pokretnoj traci( posao,stereotipi, fraze)..................
    ........do slijedećih 20 min.......
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh