« Zdravlje
objavljeno prije 1 mjesec
STRAŠNO!

Zdravstvo je sve nedostupnije siromašnim Hrvatima

Iz zdravstvenih krugova često se čuje kako Hrvatska ima visok javni zdravstveni standard, daleko iznad realnih mogućnosti. No kada ga pacijent pokuša iskoristiti, kao da se nađe u basni o lisici i rodi

Zdravlje košta, i to - previše
Zdravlje košta, i to - previše (Arhiva)
Više o

zdravstvo

,

Hrvatska

„Koristim usluge privatne poliklinike koja ima ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO). Nekad sam čekala mjesec dana, ali u srpnju 2017. godine naručili su me na pregled u svibnju ove godine. Rekli su da obavljaju onoliko pregleda koliko novca dobiju", riječi su poduzetnice Jasminke koja nam kaže da se u proteklih godinu dana javno zdravstvo „srozalo" pa svi oni koji žele bržu uslugu, trebaju otvoriti novčanik i platiti privatnika.

Za obično rendgensko snimanje, jednu od najjeftinijih dijagnostičkih pretraga, u Zagrebu se čeka i mjesec dana. Na magnetsku rezonancu sada se već čeka godinama. Mediji su tako izvijestili o Riječaninu koji je naručen za 2020. godinu. „Po takvu dijagnostiku najbolje je otići u Gospić. Imaju odličnu aparaturu, veliku bolnicu, a malo pacijenata pa se uopće ne čeka", komentar je dvoje zagrebačkih obiteljskih liječnika s kojima smo razgovarali. Problem je, doznaje se od zdravstvenih radnika, što državni osiguravatelj i javnim ustanovama plaća određenu, očito nedovoljnu, količinu usluge i sve što se radi iznad toga generira gubitak. Pa je isplativije ne raditi, nego raditi i koristiti postojeće resurse.

Beskorisne javne liste čekanja

No što zapravo može učiniti čovjek kojem obiteljski liječnik uruči uputnicu? Recimo za elektromioneurografiju (EMNG), čest pregled kod neuroloških smetnji. U većini slučajeva prepušten je sebi i traženju javne ustanove koja mu može najbrže pružiti uslugu. Ako je informatički pismen, može pogledati listu čekanja HZZO-a na kojoj stoji da se u KBC Zagreb na EMNG čeka desetak dana. Pošalje li uputnicu na za to predviđeni mail, dobit će odgovor da je pretragu moguće obaviti tek u srpnju uz ljubazno navođenje u kojim se sve drugim ustanovama može obaviti ista ta pretraga. No i tamo će naići na zatvorena vrata ili će mu reći da se javi krajem veljače kako bi se tek upisao na listu, a potom opet čekao. Iako na HZZO-ovoj listi piše da ista ta ustanova upisuje pacijente za siječanj.

Poseban su slučaj ustanove koje podatke o slobodnim terminima i narudžbe komuniciraju „isključivo osobno na šalteru, utorkom od 13:30 do 14:30 sati", što je prepreka za one s fiksnim radnim vremenom. Dok pacijent istraži u kojoj će ustanovi najbrže dobiti uslugu, lista čekanja se protegne za još mjesec dana.

Nejasne procedure generiraju nepovjerenje

Prijašnje su vlade pokušale ublažiti problem beskonačnog čekanja kroz takozvani „Program plus" u kojem je medicinsko osoblje simbolično nagrađivano za dobrovoljni dodatni rad. Taj program više ne postoji, baš kao ni program „72 sata" koji je za teške dijagnoze osiguravao početak liječenja u tri dana nakon dijagnosticiranja. No sadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić (HDZ) najavljuje da će teško oboljelima biti osiguran specijalist u roku od tri dana, dok bi u iduća dva tjedna trebali dobiti svu potrebnu dijagnostiku i početak liječenja.

 „Podržavamo to", u razgovoru za Deutsche Welle kaže predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata Mario Drlje. „Međutim, te prioritetne liste čekanja su najavljene u srpnju. Tada smo od ministra tražili da nam objasni kakva je procedura. Do danas nismo dobili odgovor. Taj pilot-projekt navodno namjeravaju proširiti na cijelu Hrvatsku." Drlje kaže da ni nekim liječnicima nije jasno o čemu se radi pa dodaje: „Jednim dopisom ministar bi otklonio nejasnoće i nepovjerenje."

Što se ostalih lista čekanja tiče, stanje nikada nije bilo gore za sve one koji nemaju novca i veze, govori naš sugovornik. „Liste su se u zadnjih godinu dana bitno produžile. Bitno je teže ostvariti zdravstvenu zaštitu na temelje osnovnog i dopunskog zdravstvenog osiguranja." I Drlje potvrđuje priču naših sugovornika da ustanove imaju tehničkih i ljudskih kapaciteta, ali ne i novca za njihovo iskorištavanje. „Kapaciteti moraju biti iskorišteni i prijepodne i poslijepodne. Dakako, ljudi se moraju adekvatno platiti. Ukinuti 'Program plus' i '72 sata' pokazali su da ljudi žele raditi pa čak i kada su simbolično plaćeni. To je bila dobrobit za obične smrtnike. Ti ljudi nisu morali dodatno raditi srijedom i subotom, ali su željeli. Je li ukidanje toga bilo tjeranje pacijenata u privatnu praksu?" Jer privatna praksa je korupcijska bolest zdravstva u Hrvatskoj pa je sasvim normalno da liječnici koji dopodne rade u javnim bolnicama, poslijepodne rade u privatnima.

Bolovanja su krivnja sustava

Poseban su slučaj, napominje naš sugovornik, fizikalne terapije na koje ozlijeđeni moraju čekati i po nekoliko mjeseci. U slučaju zaposlenih ljudi to čekanje generira i trošak bolovanja. „Vrlo često se ljudi prozivaju zbog bolovanja, a mnogi se žele što prije vratiti na posao, jer moraju plaćati kredite, hraniti obitelj, a to s naknadom bolovanja ne mogu pokriti. I tako se ljudi preusmjeravaju u privatan sektor, a javno zdravstvo slabi."

No je li rješenje u još više poreza, trošarina i obveznih doprinosa iz plaće radnika? Jer put je to koji zagovara resorni ministar, a s kojim se naš sugovornik ne slaže. „Uvjeren sam da se stvari mogu popraviti, a da solidarni javni sustav može funkcionirati s 23 milijarde kuna na godišnjoj razini, ako se objedini javna nabava. O njoj se u javnosti ne govori ništa. Ne može svaka bolnica imati svoju nabavu. Može, za stvari poput kruha, ali ne i za stentove, ugradbeni materijal i slično." Time se, kaže Drlje, može uštedjeti od 600 milijuna do milijarde kuna.

Nadalje, traži da država plati oko 1,5 milijardi kuna duga prema HZZO-u, ali i da se uvede osobna odgovornost na svim razinama upravljanja sustavom. „Za sve dobre odluke treba nagraditi, a za loše poteze trebaju odgovarati osobnom imovinom." Može li se u javnom solidarnom sustavu biti neuspješan, a istovremeno u vlastitoj privatnoj poliklinici uspješan, pitanje je koje postavlja predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata pa kaže: „Solidarni javni sustav je počeo propadati otkad je dopušteno miješanje praksi. Vrlo često neki pacijenti idu kod istog liječnika koji radi i u privatnoj praksi i u javnom zdravstvu. Imamo pravo sumnjati da se pacijenti preusmjeravaju u privatne prakse, jer znamo da su privatne poliklinike nicale kao gljive poslije kiše. Što to mogu privatne poliklinike učiniti, a da ne može Rebro? Moramo li sve javno uništiti da bi se otvorio prostor pohlepi kako bi se stvorilo novih 500 tajkuna?"

Zdravlje „na karticu"

Drlje navodi kako Hrvatskoj treba takvo javno solidarno zdravstvo u kojem će najugroženiji građani imati zajamčeno pravo na zajamčeni zdravstveni standard, sve ostalo je tajkunizacija i povratak u 19. stoljeće. „Hrvatska je druga najsiromašnija zemlje u EU i svaka tajkunizacija zdravstva vodi do toga da se većina ljudi ne mogu liječiti. Pogledajte što se dogodilo sa stomatologijom", zaključuje.

Radnik samac iz Zagreba s neto plaćom od 6.000 kuna u javno solidarno zdravstvo svakog mjeseca izravno ubacuje 1.300 kuna. S druge strane, u ovom trenutku, prema dostupnim podacima, hrvatski pacijenti čekaju na više od 1,2 milijuna postupaka u javnom zdravstvenom sektoru. Naš zamišljeni radnik ima kakvu-takvu mogućnost u četiri rate otplatiti 2.000 kuna za magnetsku rezonanciju glave kod privatnika. No kako će do iste usluge u razumnom roku doći prosječni umirovljenik s prihodom od 2.600 kuna? „Nikako, neka umre čekajući", odgovara ironično Jasminka s početka naše priče.

Piše: Siniša Bogdanić/DW
21.01.2018. 16:31:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh